Friday, December 19, 2014

Nije me bilo bas dugo...

Skoro i da sam zaboravila da bi nekada trebala napisati nesto i u ovom svom vitualnom cosetu...

Vrijeme u Americi nekako leti brze, valjda zbog nacina zivota...

Lete dani, godine mi se ne osvrcemo, tek onako ponekad, usput uz strepnju isto da se bojimo onog sto je iza nas...

Mozda cak i vise od onog sto je ispred nas...

Kako se blizi kraj godine, valjda smo pogotovo u tom nekom fazonu u cemu smo uspjeli a sta nam je jos uvijek izazov...

Moj navjeci izazov je pored mase zadataka koje sam bila postavila sebi u ovoj godini bilo je majcinstvo...

Kako i na koji nacin se izboriti sa potrebama svoje djece a da pri tome paznju usredocim i na svoje neke aktivnosti...

Moram biti iskrena da mi je organizacija na tom polju zakazala, pokusali smo dosta opcija, jer je i mm bio akter citave price ali jednostavno veoma se tesko uskladiti sa vremenom i manjkom bilo kakve vrste pomoci u 'tudjoj' zemlji...

Mozda cu o tome pisati nekada, zasto je kod Amerikanaca u porastu broj kucnih ljubimaca (oko njih je manje obaveza) u odnosu na stopu nataliteta...

Ovo je brzinski post cisto da nesto zabiljezim i da, ukoliko vec neko zaluta u ove dijelove cyber avlije, ima o (ne)cemu citati...

Lijep pozdrav svima!



Tuesday, December 24, 2013

JA MAMA?!

Vec danima se kanim da napisem neki novi post ovdje...Znate kad imate milion obaveza u toku dana i dok redate prioritete sve te neke 'sporedne stvari' su na dnu liste i ostavljene za neko vrijeme koje cete ukoliko uspjete odvojiti za sebe...A to vrijeme nikako da se desi ili kad se desi nikako da se organizujete toliko dobro kako bi ta lista bila oznacena sa oznakom 'uradjeno' do kraja...Priznajem, meni organizacija nikada nije bila 'jaca strana' i uvijek sam savrseno dobro funkcionisala u necemu sto sam nazivala u danima nekog prijasnjeg perioda, 'kreativni nered'...Dolaskom djece moj zivot se promjenio dosta u smislu da su moja dva prioriteta postale moje dvije cure i da sve ostalo moze sacekati...Nisam od onih mama koje ce pricati o tome pokusavajuci se nekome dokazati ili pohvaliti da joj je kuca uvijek sredjena ko pista,bez ustajalog mirisa kuhanja a na sporetu svjez i topao rucak,  da je ona vazda cakum-pakum, pocesljana, ispeglana, dotjerana i nasminkana, da su joj djeca cista(bez fleka) i da pri tome ne prave nikakav nered po stanu a da sa osmjehom i dobrim raspolozenjem poslije svakog kraja radnog dana u roditeljskom stazu ocajne kucanice doceka svog muza...OK ko mi je kriv sto ja vec odavno ne vjerujem u bajke i price za malu djecu ali nisam vala ni  od onih koje ce samo klimati glavom i sutnjom odobravati ili kao zadnji kreten odusevljavati nad tim stvarima...Ja sam prezadovoljna ukoliko u jednom radnom danu uspijem da pozavrsavam osnovne obaveze i uskocim pod tus par minuta a da pri tome pri izlasku iz kupatila ne vidim neki novi zijan...O tome kako i na koji nacin ja gledam na majcinstvo ne vjerujem da ce se puno razlikovati od bilo kojeg posta na temu, kako je to biti mama ali ono sto mogu reci jeste to da nikada ni u snu nisam mogla sanjati da cu biti totalno nepripremljena za tu ulogu...Da sam zeljela bebu to stoji, moje tijelo i bioloski sat su ukazivali vec odavno na tu potrebu...To sto sam Bogu hvala, dobila odmah dvije bebe je bio jedan od mojih najvecih strahova...Mozda zato sto sam medju clanovima blize porodice imala blizance i sto znam kroz sta su prolazili njihovi roditelji...Sama blizanacka trudnoca ima onaj predznak 'visoko rizicna' i od momenta kad saznate da cete postati mama duplica u glavi se pocnu razvijati razliciti scenariji za sve moguce i nemoguce situacije koje se mogu desiti kroz trudnocu...Ja sam tako pocela, kao i svaka savjesna trudnica, pocela da istrazujem na internetu o takvim trudnocama i shvatila sam ustvari da to samo donosi jos veci nemir i strah, tako da sam odustala od citanja kojekakvih iskustava i prica o tome kako je neko prosao sa svojom trudnocom i jesu li te bebe na kraju prezivjele ili ne...Mogu reci da sam tom odlukom da se nece desiti nista lose, oslobodila sebe na nacin da sam doista uzivala u toj svojoj trudnoci i da su svi ostali koji su znali da sam trudna i u cijem prisustvu sam bivala vise bili u grcu od mene same...Lijepo je kad te tetose i kad ti ugadjaju, medjutim ono u cemu mi nisu mogli nikada pomoci jeste taj strah koji je bio prisutan od samog pocetka a odnosio se na pitanje hocu li ja to moci, sama?! I ne znam koliko god sebe pripremala na cinjenicu da cu postati majka dobro je sto je moj porod protekao u nekoj super turbo varijanti da nisam imala uopce predstavu sta se to zbiva oko mene i u meni...I kada sam neocekivano rodila, donjeli mi u sobu dva mala smotuljka da leze pored mene, ko u bunilu gledam i ne mogu da vjerujem sebi da postadoh mama...Zapala je ta sreca moje dvije male minijature, dva prcasta nosica da postanu ovisne o meni i mojim odlukama narednih par godina...Vremenom taj san sa svakim novim osmjehom je polahko kopnio i postao java...I da ne lazem, bilo je u ovoj nasoj prici koju vam ispricah iz pocetka malo 'guravo' i turbulentno...I jos uvijek je...O tome mozda neki novi put u nekom novom postu...:) Sve u svemu, fin smo tim...Nama najbolji i ne bi ga mjenjale bez obzira koliko god da je tesko...I dok uzivam u momentima tisine slusajuci uravnotezeno disanje usnulih kudravih glavica, shvatam da nikada u zivotu nisam bila umornija ali nikada ni Bogu hvala sretnija... :)

Monday, November 18, 2013

Svjetski dan prijevremeno rodjenih beba

Jucer je bio ovaj dan koji se obiljezava sirom svijeta...

Statistike govore da je jedna od deset beba koje se rode u svjetu rodjena prije vremena. Za one koji nisu upuceni, svaka beba rodjena prije navrsene 37. sedmice trudnoce, smatra se prijevremeno rodjenom. Razliciti su faktori koji mogu izazvati prijevremeni porod kod trudnica, jedan od njih je i visestruka trudnoca.  Ne mogu a da se ne osvrnem na ovo jer sam i sama mama dvije prijevremeno rodjene bebe. Mi smo u citavoj toj prici prijevremeno izazvanog poroda u 35. sedmici trudnoce, izasle sa onom ljepsom stranom price iako nisam ni sama bila svjesna u tom momentima opasnostima po zdravlje moje djece. Smatram da se zeni sa rodjenjem svoje djece, probude sva ona neka hipersenzitivna cula i da jednostavno nije vise, barem sto se vase (a i tudje) djece tice, totalni drvensuz po pitanju osjecaja. Taj neki zastitnicki majcinski instinkt je jednostavno nesto s cime se promjeni citav vas zivot i sve drugo postaje 'drugo'. Sve to drugo se moze staviti kako ovi ovdje kazu 'on hold' a jedino to nikad ne nestaje i jedino zbog toga crpite i zadnji atom snage koji imate. Bez obzira koliko bili sigurni u najnovije naucne i medicinske tehnologije koje unaprjedjuju zdravlje covjecanstva, takve bebe, male mrvice cija se kilaza zna vrlo cesto mjeriti u gramima, kada dodju na ovaj svijet upravo zbog svoje nedovoljne zrelosti, izlozene su razicitim rizicima po svoje zdravlje. Neke od tih beba, nazalost nemaju tu srecu da se rode u savremeno opremenim bolnicama i u civilizaciji pa je i samim tim stopa smrtnosti takve djece velika. Cak i u onim malo bolje razvijenim zeljama, na djeci znaju ostati trajne i vidljive posljedice koje nose usljed komplikacija nakon prijevremenog rodjenja...Susrecem se gotovo svakodnevno sa vjestima o prijevremenom porodu i ono sto mogu reci jeste da me doista fascinira snaga i volja za zivotom svih tih malih heroja.

Ovaj post posvecujem svima onima koji ste prosli ili cete mozda proci kroz slicno...

Ono sto vam iskreno prije svega kao majka, zena, gradjanin i individua od srca zelim jeste da svaka od tih beba bude dobro i da se sto prije nadje u svom toplom domu  i u bezbriznom zagrljaju svoje mame...


Sunday, November 17, 2013

Cogito, ergo sum / Mislim, dakle postojim

Rekao je nekad davno Dekart...

Necemo sad tumaciti ovog filozofa, samo mi se njegova izreka smatrala prikladnom za naslov uvoda iz vise razloga. Razmisljam odakle da pocnem...Ovo da pocnem, zvuci mi malo i smjesno, jer sam ja moju pricu u svijetu blogera pocela da pisem prije 9.godina. Bio je to blog koji je govorio o dogadjajima jedne studentice.Vremenom je sazrijevao i stario upravo kao i njegova vlasnica. Ne, nisam ga izbrisala, niti planiram jer svjedoci o prelijepom periodu mog zivota. Jos uvijek se smijem nekim svojim starim postovima iz arhive. Danas se na njemu, dosta 'uhvatilo paucine' jer vec dugo tamo nisam napisala nista. Ne iz razloga sto mozda nemam o cemu da pisem,  jer ja rijetko kad nemam sta da kazem i u momentima kada se mozda od mene ocekuje suprotno. Koncept tog bloga i onog sto danas jesam po meni nekako i ne idu jedno uz drugo...Ha, valjda je doslo vrijeme da zapocnem neki novi blog i okrenem neki novi list? Nego, o cemu to da pisem ovdje? Tastatura trpi sve a internet nam daje slobodu u nacinu izrazavanja. Mogla bi vam pisati o svojim putovanjima, o ljudima koje sam srela, o nekim svojim postignucima i o tome za cim jos uvijek tezim...Ne kazem da necu pisati o svom zivotu, samo ne mogu a da se ne zapitam ko sam i sta sam to zapravo ja? Nakon svih tih nekih misli koje su mi prozujale kroz glavu, u momentu stvaranja ovog bloga shvatila sam da i nakon svega sto se stavi na jednu stranu na onoj drugoj strani ostaje samo jedno a to je da sam sada SAMO MAMA... 

Dakle, ukoliko neko i zaluta u ovu moju virtuelnu avliju, shvatit ce da se ovdje radi o pisanjima i zivotu jedne mame i odrastanju 2. male djevojcice. Jednostavno se javila zelja da ponekad napisem i ostavim trag u onom sto dozivljavamo jer kako moja jedna prijateljica rece, mnogih od toh stvari ako ih ne zapisem, kasnije se necu sjecati...Da ne bi neko shvatio nesta pogresno jer su ljudi skloni donosenju preranih zakljucaka, u citavoj toj nasoj prici, bit ce spomenut, podjahkad jos jedan clan nase porodice koji je muskog roda. Nije da nije podjednako bitan i vazan u nasim zivotima ali jednostavno ovo je blog koji vise 'naginje' vise onoj zeMskoj strani price. Ne sumnjam da cu nekim od vas biti dosadna, pa i meni su nekada bile dosadne zene koje pricaju stalno o svojoj djeci, muzevima, razmjenjivanju recepata i tome slicno.

Hoce li od ovog postati upravo takav blog, ne znam...Ne mogu bas garantovati jer danas ljudi cesto mjenjaju imidz i to je opceprihvacena stvar. Samo znam da i ako to postane, plaho me ne tangira, sigurna sam da svako moze naci nesto sto ga interesuje i sto mu je zanimljivije od mog bloga. Na kraju ovog nekog uvodnog posta, ono sto sigurno znam jeste to da sam svjesno postala mama i da mi se posrecilo u tome. Isto tako smatram da sam nedovoljno zahvalna na tom daru. E sad sta je sve doslo uz to mama je prica koja je zapoceta i koja nikada nece prestati...